Gledam u njegove oči.
Vidim nervozu svog sina dok čeka trenutak da se udalji od mog glasa, da mu se opuste ramena.
Vidim bijes bivšeg muža dok mi, pijan, u dva ujutro, objašnjava da je problem u meni.
Vidim sliku svog oca, koji me uvlači u začarani krug potrebe za oprostom, objašnjavajući mi da sam dijete ljubavi i da sam zbog njega postala pjesnikinja.
Vidim malodušnost ljubavnika tren prije odlaska nakon što smo ispili strast naiskap i ritualno
razbili čaše o zid.
Vidim sebe kako sjedim, mirna, u društvu svojih demona i pitam ih je li tko za partiju pokera.
Vidim mačka kojeg sam voljela više nego je razumno voljeti mačka.
Vidim slučajnog prolaznika koji mi dobacuje lascivno nešto i mrzi me jer me ne dotiče.
Vidim dječaka koji me pokušava fascinirati trikovima koje zna.
Vidim reljefe, vidim kuće koje gore, vidim stijene kako se ruše, vidim grane koje pucaju pod
naletom vjetra.
Vidim dim.
Vidim mužjaka koji se bori da bude alfa.
Vidim srce na podu.
Vidim sve svoje unutarnje i vanjske ožiljke i nesavršenosti.
Vidim ponore i tamne oblake.
Sjene krivnje i straha.
More ljubavi kako pjeni pod naletima juga.
U njegovim očima vidim razočarenje onim što on vidi.
Bezuspješno ga pokušava sakriti.
Vidim sve svoje muškarce.
I samo još ne znam gledam li
u njegove oči ili u svoj odraz?
