Postoji previše uzaludnog čekanja u ljudima.
U njihovom dežurstvu pored telefona
koji neće zazvoniti.
Duboko u sebi oni znaju da onaj čiji poziv čekaju nikad neće nazvati.
Postoji premalo radosti na licima koja se smiju i izgledaju sretno.
Blaženi su, ne znaju da se u njihovim očima taj smijeh gasi i nestaje.
Tako izdajnički dezertira ostavljajući im opustošene pejzaže, rovove i odrone ugravirane u zjenice.
Postoji previše nijemog poraza u glasovima.
U riječima prolaznika koji dobacuje psovku neopreznom vozaču.
U molitvi uličnog propovjednika koji zaziva smak svijeta.
Na ramenima mog oca dok govori da je sad sve u redu.
Voljela bih da taj poraz nije nijem.
Da se vine poput krika i nestane u daljini. Da ga više nikad ne moram čuti.
Postoji premalo ljubavi u prostoru.
Između dvoje ljubavnika koji se gledaju u oči i pokušavaju izmjeriti tko je više dao i tko je otvorio prozor i pustio hladnoću u njihove kosti.
Premalo je ljubavi u njihovoj bliskosti koja drhti u kutu, poput napuštenog psa, koji ne zna drugo do voljeti onog tko ga napušta.
Postoji previše i postoji premalo svega na ovom svijetu koji više ne razlikuje dobro i loše.
U krvi na rukama vojnika dok izgubljeno stoji i ne zna je li čovjek ili bog smrti.
U gradovima punim ljudi koji žive napamet naučeno gradivo.
Previše je i premalo svega u svijetu koji igra ruski rulet sam sa sobom.
Dok hodam ulicom, misleći da sam sama, previše slutnje i premalo straha hodaju sa mnom.
