Navijaj pa zašuti moja Hrvatska jer nogometna euforija je pri kraju. Euforija u kojoj su svi za jednog jedan za sve, u kojoj su oči nacije uprte u istu stvar, euforija u kojoj bi svi lovu dali, srce dali, dušu dali, bubreg dali za cilj, gdje nitko ništa ne žali i vrišti se, skače i moli, prekida se posao, nastava…ludilo. A ponos do neba i raste.
Ali, kako to biva s euforijama, evo, još jedna utakmica, pa doček i gotovo.
Moći ćemo se lijepo vratiti svakodnevnici. I tome da koliko je nacija bila glasna, kad je trebalo navijati, toliko bude tiha na činjenicu da ljudi već dvije godine žive u kontejnerima da se oni u ministarskim i inim foteljama zajebavaju i dobro provode s našim novcem, da se na pretragu koja znači dijagnozu, koja znači liječenje na vrijeme, koje znači život, čeka i po dvije godine, da cijene rastu, dugovi rastu, djeca rastu po derutnim bolnicama, derutnim školama, derutnim kućama, da je ove godine 13 žena ubijeno od strane muževa/partnera, da penzioneri još uvijek kopaju po kontejnerima itd, itd..
Ali, to su nebitne stvari, nego, doček, to je bitno, to je divno, zaslužili su momci (koji su jako dobro plaćeni da igraju za repku i neka su plaćeni, i neka igraju i svaka im čast) da ih se dočeka kao heroje, ostavili su srce na terenu, ali, ali, ja, nevjernica i neznalica, ne mogu da se ne zapitam kako to da u državi i gradovima nemamo novce za obnovu, adaptaciju i sl., a imamo za veličanstveni doček? I šta je sa srcem Hrvatske? U kojoj sve manje srca čini to srce jer se ljudi iseljavaju pa iz neke uređene države, u dobrim socijalnim, društvenim, zdravstvenim i ostalim uvjetima navijaju za repku. I pjevaju Srce vatreno, a prije, poslije i između tekmi Neću se vratiti.
Uopće, koliko bi se dobrih stvari i promjena moglo dogoditi da smo tako složni, tako vatreni, tako srčani kad je u pitanju svakodnevni život, stanje u državi i način na koji se rješavaju problemi?
Znam, znam, treba nam veselja i ponosa, sve znam, ali, bila bih silno vesela i ponosna da čujem npr. da stanovnici Petrinje više ne žive u kontejnerima. I još neke druge dobre i prijeko potrebne vijesti.
Kad bismo samo tako složno i kao jedan digli glasove i dali srca za to da popravimo stanje u državi, da pokažemo zube korupciji, lopovluku, nebrizi, kad bismo se tako znali poistovjetiti s ljudima koji pate i trpe tu oko nas kao što znamo s onima koji trče za loptom po terenu…
Kad bismo u svakodnevnom životu bili svi za jednog jedan za sve, glasni, nezaustavljivi, ponosni.
Ali, nama je očito dobro i ovako i ništa nije problem od velike važnosti. Osim onog penala.
Navijaj i zašuti moja Hrvatska.
