Hej…
Zaviriš li nekad u sebe, svoju dubinu?
Pogledaš li u oči sreću i tugu, dozvoliš li da te ponese osjećaj, bar jedan mali tren, usudiš li se prepustiti?
Hej…
Znaš li prepoznati svoju plimu i svoju oseku, znaš li imenovati sjetu i samoću?
Znaš li se radovati svojoj sreći, znaš li se narugati svome padu i naći nešto utješno i ohrabrujuće u vlastitom porazu?
Hej…
Vidiš li svoje nebo, oblake i dugu? Razumiješ li svoje kiše, pokrećeš li lavine, grliš li zrake sunca, širiš li svoja prostranstva?
Hej…
Budiš li snove?
Hraniš li nade?
Pronalaziš li sve skrivene sitnice u najudaljenijim predjelima svijesti, priznaješ li postojanje svojim strahovima, dozvoljavaš li suzama slijevanje, zabranjuješ li svojim ljubavima da se pokažu, žive i traju, pomičeš li granice maštanja?
Hej…
Usudiš li se pokazati, objelodaniti i priznati svoje slabosti?
Izroniš li ikad na površinu i izložiš se pogledima?
Imaš li hrabrosti skinuti masku, ukloniti kulise i male varke, možeš li stati na svjetlo dana i tamu noći i biti to što jesi, iskreno, bolno, jednostavno i otkriveno, samo biti?
Hej…
Imaš li drskosti?
Imaš li hrabrosti?
Imaš li dovoljno sebe u sebi da pokažeš svoje pravo lice?
Jer danas je hrabro, prokleto hrabro, biti od krvi i mesa, imati srce i dušu.
Hej…
Ja tako često ne mogu, ne znam i ne smijem, ja se tako često ne usudim… Ja ponekad nemam, jednostavno nemam…imaš li ti hrabrosti za to?
