Imala je taj neki plan da mijenja svijet.
Govorila je da svi imaju svoju zvijezdu koja ih vodi, ali, rijetki prepoznaju njen sjaj, pa lutaju izgubljeni pod tuđim zvijezdama. Davala je imena uličnim mačkama, novac prosjacima, osmijeh strancima. A srce…srce je dala meni.
Volio sam je. Volio sam sebe dok sam bio pored nje. Njena zarazna dobrota kao da me činila boljim čovjekom. Bila je moja bolja strana, moj anđeo i moj razlog za smijeh. Ona nije davala ljubav, ona je bila Ljubav.
Otišla je jedne noći, tmurne i bez zvijezda. Samo je zaspala, nestala. Bez najave, bez oproštajne riječi. Kao da je bila san, kao dar s neba koji mi je bio samo posuđen da me nauči šta su dobrota, ljubav i sreća.
Otkad je nema lutam. Pričam o njoj i smiješim se strancima. Razgovaram s uličnim mačkama, dajem novac prosjacima. A srce…srce je s njom.
Ponekad potražim na nebu zvijezdu koja sja jače i drukčije od svih. Kad je nađem nasmiješim se i prepustim njenom sjaju.
