Živimo u društvu hladnokrvnih ubojica, huligana, mržnje, manjka empatije, morala i kulture, humanosti koja nestaje.
U 24 sata:
Djevojčica, dvogodišnja djevojčica je hladnokrvno ubijena i bačena na deponij. Tu sve staje. I riječi i misli. Ostaje samo nijema jeza i beskrajna tuga. Nijema sam, prestravljena. Ne mogu shvatiti, prihvatiti, pojmiti. Zanijemile bi i divlje zvijeri pred tim činom.
Počivaj u miru malena, duša me boli pri pomisli na tvoje zadnje trenutke.
Dvije žene su jutros ubijene u Zagrebu. Za jednu se pouzdano zna da ju je ubio muž. Za drugu, bojim se, da će se ispostaviti isto.
Femicid.
Muževi, partneri, momci, ljubavnici ubijaju žene.
Muškarci ubijaju žene.
Žene su sigurnije na ulici, u šumi, bilo gdje nego u svojim domovima.
Kad žene pričaju/pišu/vrište o tome kažu da je to feminizam.
Ne, nije. To je skretanje pozornosti na femicid.
Para uši ta riječ?
Malo smo dosadne i naporne s tim?
Zaista smo drske.
Zar ne možemo mirno, pristojno umirati (od njegove ruke, noža, metka..) u tišini?
U Splitu se odigrala utakmica pa se odigrala devastacija. I krv svoju, (al radije tuđu, recimo policajčevu ili onog koji navija za drugi klub) za kluba boju. I kontejnere, prometne znakove, autobuse, slučajne prolaznike. Gradsku imovinu, privatnu imovinu..sve što naleti. To je tako sportski, to je tako puno ljubavi, to su dobra djeca, momci, ljudi.
Sloboda anđeoski finim navijaĆima.
A dok se ljudi pokazuju u najgorim oblicima, priroda se pokazuje u svoj svojoj veličanstvenosti. Sve pjeva i sve miriše. Buđenje života.
Pitam se, znaju li ptice, stabla i cvijeće, kukci, ribe, sunce, mjesec i trava, vukovi, zmije, mitske nemani i krvoločne zvijeri, znaju li koliko su bolji od ljudi?
Znaju li koliko je zla u ljudima?
Da znaju bilo bi ih sram što dijele planetu s nama.
