Kroz njegove koščate prste
Procurila je još jedna zima
Proljeće je uranilo
On gleda planinu u daljini
Veliku, moćnu i tihu
Kao njegova samoća
U bolnim kostima osjeća
Promjenu vremena
Dok ulazi u kuću
Na trenutak mu se čini da čuje
Dječji smijeh
I šuškanje njene marame
Dok se žustro kreće oko ognjišta
Rukom otare iz oka
Tu sliku prošlog vremena
Umiva lice
I kreće na posljednji počinak
Planina, kao žena
Liježe uz njega
Stišću se jedno uz drugo
I tonu u posljednji san
Dok noćne ptice najavljuju
Buđenje života
