Hrvatska. Mala zemlja velikih prirodnih ljepota. Imamo planine, ravnice, jezera, rijeke, more, pejzaže i resurse od kojih staje dah. Imamo sve.
Sezona je u punom jeku. Svi hrle na more, to divno more, obalu i otoke. Pozivamo turiste da dođu, da uživaju u njima, uslužni smo, ljubazni, još ljubazniji, još uslužniji, pravimo se da ne vidimo smeće okolo, pravimo se da ne čujemo buku, pravimo se da nam ništa ne smeta, ne tražimo da poštuju red, da paze na okoliš, da poštuju domaćine i budu dobri gosti. Tražimo samo profit. Sve za novac i brojke, hvala i dođite nam opet.
Što je i zašto je važna morska trava?
Posidonija. Morska trava. Lažina. Pluća mora.
Biljka iz porodice morskih cvjetnica koja ima razvijen korijen, stabljiku i cvijet. Listovi su joj dugi 30-140cm i rastu u snopićima od nekoliko listova. U jesen odbacuje suhe listove. Razmnožava se plodom koji se stvara jednom u nekoliko godina. Razmnožava se i korijenom koji se širi kroz tlo. Stvara prekrasne morske livade koje su dom mnogim organizmima i važan ekološki faktor. Te livade se nazivaju i pluća mora jer apsorbiraju CO2 i stvaraju kisik. Jedan četvorni metar posidonije dnevno proizvede do 14 litara kisika.
Kakav utjecaj ima nautički turizam na morske livade?
Morskoj livadi treba oko sto godina da izraste. Jednom brodu treba nekoliko minuta da trajno ošteti i uništi dio te livade.
Postupak sidrenja izgleda otprilike ovako: sidro se baci u more, lanac se spušta, brod plovi dok sidro ne zapne. Kad sidro zapne brod stane. U međuvremenu, tijekom tog postupka sidro i lanac su počupali i/ili pokosili dio morske livade. A kada krene postupak dizanja sidra to isto sidro iščupa još jedan dio. Dakle, jedno sidrenje uništava jedan komad livade. S tim komadom livade direktno se uništava, oštećuje ili ubija određen broj organizama koji u njoj žive.
Nautičar koji je usidrio brod i podigao to sidro to ne zna, ne želi znati ili ga nije briga. Jer da zna, želi i brine ne bi se sidrio na morskoj travi. Volim se tješiti i misliti da je u pitanju neznanje.
Svako pojedinačno nekontrolirano sidrenje je direktan udarac flori i fauni mora, udarac ekologiji i onoj prirodnoj ljepoti kojom se volimo hvaliti u svijetu i koju eksploatiramo s vrlo malo reda, pažnje i obzira.
Međutim, jesu li krivi nautičari za svoje neznanje i nebrigu ili je kriv sustav, manjak zakona, kontrole i općenito brige na regionalnoj i lokalnoj razini?
Da imamo zakone, da smo agilni u provođenju tih zakona, da se trudimo educirati one koji eksploatiraju more, da se trudimo upoznati goste s pravilima i propisima, da reagiramo, to ne bi bilo tako.
Ali mi šutimo. Šute institucije, šute turističke zajednice, šute općine, šute službene osobe, šuti lokalno stanovništvo, šute svi. Zar stvarno nikog nije briga? Zar su stvarno bitne samo brojke, koliko noćenja, koliko brodova, koliko prihoda? I zar stvarno nismo svjesni da nećemo imati što ponuditi nastavimo li ovako i da je brzina kojom se uništava more zastrašujuća i alarmantna?
Većina nas ni ne vidi posidoniju kao nešto bitno, nismo svjesni, ne znamo. Vidimo samo površinu mora, nešto kao da gledamo razglednicu. I ne znamo što se događa ispod površine.
Morsko dno je izrovano. More je onečišćeno. Sve je manje ribe, trave, algi, školjki… sve je više ogoljenih predjela, uništenih staništa, onečišćenja. Postoje oni koji se uporno trude skrenuti pozornost na to, čine što mogu učiniti, ali imaju slabu ili nikakvu podršku države, institucija, stanovništva.
Edukacija i preventiva su važan faktor u zaštiti i očuvanju ekosustava mora.
Ne učimo dovoljno o svijetu koji nas okružuje. Ne educiramo one koji eksploatiraju more o tome kako i zašto se neke stvari treba raditi, na što treba paziti. Svaka osoba koja živi od mora i turizma trebala bi biti educirana i pomognuta od strane države i institucija, dobiti upute o tome kako paziti na morski ekosustav i dobiti svu potrebnu pomoć pri tome.
Turističke zajednice i općine bi trebale provoditi edukaciju i kontrolu na terenu. Lokalno stanovništvo bi trebalo biti upoznato s problematikom i potaknuto da daju svoj doprinos u očuvanju ekosustava mora.
Trebali bismo doći do kolektivnog stanja svijesti u kojem su pažnja i briga normalne i svakodnevne, a nepažnja i nebriga usamljeni slučajevi koji nailaze na osudu, kako od institucija, tako od pojedinaca.
Ne učimo dovoljno i ne razmišljamo dovoljno o važnosti prirode, važnosti i ulozi svake pojedine biljne i životinjske vrste, o očuvanju ekosustava. Uništavamo iz nepažnje, iz neznanja, pa čak i iz obijesti i nastavimo li tako sve će biti uništeno i neke buduće generacije će moći vidjeti neke biljne i životinjske vrste samo na slikama.
Možemo imati turizam i pri tom paziti na očuvanje prirode.
Možemo biti dobri i ljubazni domaćini gostima i dobri gosti ovom komadiću raja koji uživamo. Ako naučimo cijeniti svoju okolinu i brinuti o njoj time se brinemo o sebi samima i cijenimo sami sebe. Posljedično i naši gosti će nas cijeniti više i doći nam češće, jer zadovoljan domaćin stvara zadovoljnog gosta.
A naš domaćin, u ovom slučaju more, nije zadovoljan. Naš domaćin oplakuje sebe i nas.
Još uvijek to možemo promijeniti.
Nije ni teško ni neizvedivo postaviti oznake (u nekim državama su odavno postavljene i njihovo postojanje je smanjilo uništavanje) o zabrani sidrenja na određenim mjestima, postaviti bove i kolpomorta za vezanje brodova, napraviti edukativne brošure, pratiti stanje na terenu… Imalo bi učinka. I bilo bi jeftinije i jednostavnije od pokušaja da se obnovi ekosustav mora. Trebali bi raditi na sprečavanju štete, a ne na njenom saniranju koje je često neučinkovito ili čak i nemoguće.
Ovaj tekst pišem na brodu, u prekrasnoj uvali Racetinovac, na sjevernoj strani otoka Čiova.
I dok pišem prolazi brod koji na sidru ima ogroman busen posidonije (naslovna slika članka). Koliko je još počupanih busena, koliko su puta danas pluća mora prokrvarila?
More može (i bilo bi mu bolje) bez nas. Možemo li mi bez njega?
